17. ožujka 1942. strijeljana je sudionica Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije Nada Dimić.
Rođena je 6. rujna 1923. godine u ličkom selu Divoselu u obitelji sa sedmoro djece. U selu je završila četiri razreda osnovne škole s odličnim uspjehom. Školovanje je nastavila u nedalekom Gospiću i također s odličnim uspjehom je završila tri razreda. Nakon toga, odlazi u Zemun, gdje završava četiri razreda gimnazije i prvi razred Trgovačke akademije. Nijedna akcija radničke, srednjoškolske i studentske omladine u Zemunu, u prvoj polovini 1940. godine, nije prošla a da Nada nije u njoj sudjelovala, pa je tako u listopadu iste godine uhapšena i isključena iz svih škola Jugoslavije! Tada odlazi u Sisak, gdje je dočekala fašističku okupaciju. Radi kao frizerka, no to je samo bila kamuflaža da je ustaše ne protjeraju kao nezaposlenu. U Sisku je izabrana u Kotarski komitet SKOJ-a, a uskoro je postala i članica Partije.
Kad je osnovan Prvi partizanski odred u našoj zemlji u lipnju 1941. godine, Sisački odredi, Nada mu se odmah priključuje. Pušku je, međutim, morala ostaviti po partijskom zadatku i vratiti se kao ilegalka u Sisak da održava odatle vezu s odredom. Bila je vrlo vješta u prerušavanju. Međutim, ipak su je jedne noći ustaše uhitile. Mučili su je, ali ništa nije priznala. Popila je veliku količinu lijeka, pa je prevezena u bolnicu u Zagreb. Odatle je izbavljuju zagrebački komunisti i prebacuju na oslobođeni teritorij, gdje se odmah uključila u Partizanski odred Vasilija Gaćeše. Na oslobođenom području Nada je opet aktivna, požrtvovno i hrabro izvršava sve zadatke Partije, a uskoro je postala i članica Okružnog komiteta za kotar Karlovac.
U to su vrijeme ustaše uspjele razbiti karlovačku partijsku organizaciju a Nada se uspjela izvući iz grada, da bi se uskoro opet vratila sa zadatkom Glavnog štaba Hrvatske, da pripremi spašavanje Marijana Čavića. Nadin je zadatak bio da prikupi sve potrebne informacije i pripremi teren, a spašavanje je trebao izvršiti vod kordunaških partizana pod komandom Većeslava Holjevca.
Na žalost, stjecajem tragičnih okolnosti (dan uoči napada udarne grupe ustaše su Marijana Čavića odvele iz bolnice), ta akcija nije uspjela. Međutim, Nada već priprema planove za nove akcije,. No, rad u Karlovcu je bio gotovo onemogućen, a Nadin život doveden u pitanje. Drugovi joj predlažu da pređe na slobodni teritorij, no ona to odgađa zbog ostvarivanja zadataka i na kraju pada u ruke policije. Preko Karlovca je vodila glavna linija prebacivanja drugova na slobodni teritorij i Nada je imala pune ruke posla. I jednog prosinačkog dana, na izlasku iz grada, zaustavili su je agenti i zatražili dokumente. Nadi nije preostalo ništa drugo nego borba. Otvorivši torbicu da pokaže legitimaciju, sasvim mirna, kao što je uvijek bila, izvadila je pištolj i ubila prvog agenta koji ju je legitimirao, a drugog je, koji je potrčao da intervenira, ranila, ali metak joj se tada zaglavio u pištolju i njezin otpor, zu pomoć Talijana, savladan je.
Kako u Karlovcu od nje nisu uspjeli dobiti ni riječ, ustaše je prebacuju u zagrebački zatvor gdje je dva mjeseca trajala drama jedne mladosti, koja je šutnjom davala otpor divljanja nečovjeka nad čovjekom. Pekli su joj dlanove i stopala, otkidali nokte, čupali kosu, ali Nada je i dalje uporno šutjela. Kad su vidjeli da od nje neće ništa saznati, ustaše je prebacuju u logor u Staru Gradišku, u ruke poznatog krvnika Ljube Miloša, za koga su ustaše govorile da kod njega i mrtav progovori. Međutim, ni u logoru nije postojalo sredstvo koje bi Nadu natjeralo da progovori, neprijatelju nije htjela reći ni svoje ime. Bila je tiha i skromna djevojka, ali je pred nepravdom bila puna bunta i revolta i izuzetno hrabra. Bila je u teškom stanju od mučenja i o njoj su se brinule partijske drugarice, međutim, zbog loših uvjeta u logoru, ubrzo se zarazila pjegavim tifusom. Potkraj ožujka 1942, predana je u ruke zlikovaca, koji su je streljali krajem ožujka 1942. u zloglasnoj logorskoj bolnici „Dr. Gavro“. Njeni posljednji trenuci ostat će vječna tajna i nikada se neće saznati riječi koje je izgovorila pred nožem krvnika. Njena smrt u koncentracijskom logoru u Staroj Gradiški u devetnaestoj godini života bila nije samo bila prerana nego i veliki gubitak za narodnooslobodilačku borbu.
Za narodnog heroja proglašena je 5. srpnja 1951. godine, a do 90-ih osnovna škola u Ličkom Novom kod Gospića (susjedno selo njezinog rodnog Divosela) nosila je njezino ime.
Izvor: Partizanke Hrvatske u narodnooslobodilačkoj borbi (str. 42 – 43)