Gdje je lička ljevica? 

U Hrvatskoj mnogo se raspravlja o pojmu “ljevice”. Od pitanja je li predsjednik Milanović uopće još uvijek “ljevičar”, do prošlogodišnje kandidature Ivane Kekin iz platforme Možemo!, koja je ušla u utrku “da bi ljevica imala za koga glasati”. 

Prije točno tri mjeseca održani su lokalni izbori, no oni su još jednom pokazali da ljevica u Lici gotovo i ne postoji. Nekada je ondje imala snažnu bazu, od aktivista koji su širili ideje radničkog pokreta do predratnih skojevaca i partizanskih boraca. 

Danas, međutim, u toj regiji gotovo da nema političkih opcija koje bi se mogle nazvati lijevima. I dok se prepirke vode u urbanim sredinama, u ruralnoj Lici se postavlja pitanje: gdje je lička ljevica i što se dogodilo s njezinom nekada snažnom prisutnošću u tom kraju? 

Što je uopće ljevica? 

Ljevičarska politika obuhvaća različite političke ideologije koje podržavaju i nastoje postići društvenu jednakost i egalitarizam, često suprotstavljajući se društvenoj hijerarhiji u cjelini ili određenim društvenim hijerarhijama. Ljevičarske ideje obično uključuju brigu za one koji se smatraju društveno obespravljenima te vjerovanje da postoje nepravedne nejednakosti koje je potrebno smanjiti ili ukinuti, ponekad kroz radikalne promjene u društvenom poretku. Prema američkom profesoru ekonomije Barryju Clarku, ljevičari smatraju da ljudski razvoj najbolje napreduje kada pojedinci surađuju u uzajamno poštovanim odnosima, što je moguće samo ako se uklone pretjerane razlike u statusu, moći i bogatstvu. 

Pojmovi lijevo i desno u političkom spektru potječu iz Francuske revolucije, kada su se u Nacionalnoj skupštini oni koji su sjedili na lijevoj strani protivili starom režimu i monarhiji dinastije Bourbon te su podržavali revoluciju, uspostavu demokratske republike i sekularizaciju društva. S druge strane, oni koji su sjedili desno podržavali su tradicionalne institucije starog režima. Termin ljevica postao je popularniji nakon obnove francuske monarhije 1815. godine, kada se koristio za neovisne političke skupine. Pojam “krilo” dodan je izrazima lijevo i desno u kasnom 19. stoljeću, često s negativnom konotacijom, a ljevičarima su se smatrali oni s nekonvencionalnim političkim ili religijskim stavovima. 

Ljevičarske ideologije značajno variraju ovisno o vremenu i kontekstu. Krajem 18. stoljeća, s uspostavom prvih liberalnih demokracija, pojam ljevica odnosio se na liberalizam u Sjedinjenim Američkim Državama i republikanizam u Francuskoj, koji su zagovarali manju razinu hijerarhijskog odlučivanja u odnosu na konzervativce i monarhiste. U suvremenoj politici, ljevica se najčešće odnosi na ideologije i pokrete koji se nalaze lijevo od klasičnog liberalizma, zagovarajući određeni stupanj ekonomske demokracije. Danas se pojmovi poput socijalnog liberalizma i socijaldemokracije smatraju centrističkom ljevicom, dok se termin ljevica obično odnosi na pokrete koji su kritičniji prema kapitalizmu, uključujući radnički pokret, socijalizam, anarhizam, komunizam, marksizam i sindikalizam, koji su stekli popularnost u 19. i 20. stoljeću, posebno na našim prostorima. 

Osim toga, izraz ljevica također se koristi za širok spektar društveno liberalnih pokreta, poput pokreta za građanska prava, feminizma, LGBT prava, prava na pobačaj, multikulturalizma, mirovnog pokreta i ekološkog aktivizma, kao i za različite političke stranke diljem svijeta, međutim, u ovom članku će biti fokus na ljevici koja se prvenstveno bori za ekonomsku demokraciju i protiv fašizma. 

A gdje je uopće Lika? 

Lika je povijesna regija čije su se granice često mijenjale. U srednjem vijeku naziv “Lika” odnosio se isključivo na ličku dolinu, gdje se danas nalazi Grad Gospić, dok danas obuhvaća šire područje omeđeno Velebitom na jugu, Velikom Kapelom na zapadu, Malom Kapelom na sjeveru i Ličkom Plješivicom na istoku. Sjeverna granica ostaje nejasno definirana, budući da Ogulinsko-plaščanska udolina predstavlja prijelazni prostor između Like i Gorskog kotara. Cjelokupni prostor Like može se opisati kao planinska zaravan, razlomljena manjim planinskim lancima na nekoliko zasebnih cjelina, među kojima su Gacka, Ličko polje (Lika), Krbava i Ličko Pounje. 

Nestanak ličke ljevice mora se promatrati i kroz nestanak Like kao takve: Na vrhuncu naseljenosti 1900. godine imala je oko 200.000 stanovnika, od kojih od prilike pola katolika i pola pravoslavaca. Prema posljednjem popisu iz 2021. godine, u Lici živi ispod 40.000 stanovnika, što je dvostruko manje nego što živi u Sesvetama, naselju koje ni nema status grada. Već godinama u Lici duplo više ljudi umire nego se rađa. Izvor tih demografskih problema je gospodarsko zaostajanje Like, koje potiče još od vremena Vojne krajine, kada je Lika služila kao izvor uvijek raspoloživih i besplatnih, a ujedno borbenih vojnika za austrijsku monarhiju. Za razliku od kmetova, seljaci vojnici bili su vlasnici svoje zemlje u zamjenu za vojnu službu. Vojnokrajiško društvo je za austrijsku državu trebalo ostati isključivo agrarno. Vlasti su ondje konzervirale društvene i gospodarske strukture, na primjer različitim zakonskim rješenjima s kojima su održavane kućne zadruge – proširene obitelji sa zajedničkim zadružnim vlasništvom i skupnim radom, od kojih su najveće imale i preko 60 članova – kako bi se raspolagalo što većim brojem muškaraca za vojnu službu po europskim ratištima, uz istovremeno neprekinutu ekstenzivnu obradu zemlje i druge seoske poslove. Novčana privreda povezana s razvojem gradova ugrožavala je vojno-poljoprivredno društvo i rast gradskog stanovništva nije odgovarao vojnoj upravi. Kako bi se osiguralo samofinanciranje takvog društva, bili su potrebni samo mali vojni gradovi kojima svrha nije bila snažnije razviti nepoljoprivredni sektor. 

Nakon razvojačenja Vojne krajine 1881., naglo su propadale dotadašnje zastarjele društvene i gospodarske strukture, a nije bilo uvjeta ni nositelja modernizacijskih procesa. Ionako malen zemljišni posjed, dodatno je usitnjavan diobom kućnih zadruga. Najveći je broj dioba obitelji u Lici u razdoblju od 1896. do 1900. Porast broja kućanstava i potreba gradnje novih kuća prisilila je mnoge da posuđuju novac od lihvara. Oni koji nisu mogli vratiti dugove, ostajali su bez zemlje. Dijeljenje zadruga i rast prirodnog prirasta glavni su razlozi sve većeg viška poljoprivrednog stanovništva. Istodobno, u Lici nije postojalo nijedno veće gradsko središte koje bi svojim razvojem zadržalo značajniji dio deagrariziranog stanovništva. 

Lika ne bilježi sve manji broj stanovnika zbog niskog nataliteta, već zbog neprekidnog iseljavanja. Liku je nakon 1890. zahvatilo iseljavanje u prekomorske zemlje, ponajviše u SAD. Lika je također imala natprosječne gubitke u 1. svjetskom ratu. Tada je poginulo mnogo mladih Ličana, napose u Galiciji, koja je ostala upamćena kao „najveća klaonica hrvatskih vojnika” u 1. svjetskom ratu. Ujedno je imala i natprosječne gubitke u epidemijama španjolske gripe i kasnije tifusa za vrijeme 2. svjetskog rata. Lička pruga dovršena je tek 1925., a u tom razdoblju dolazi i do sporog, ali primjetnog gospodarskog razvoja Like i prestanka razdoblja masovnog iseljavanja u prekomorske zemlje. Razvoj je grubo prekinut 2. svjetskim ratom u kojem je Lika bila jedna od najteže stradalih regija bivše Jugoslavije i šire. Od gubitka velikog dijela mladog stanovništva u ratu, mnoga lička sela se do danas nisu oporavila. 

Masovno iseljavanje iz Like nastavilo se u čitavom razdoblju bivše Jugoslavije, prvo unutar države, a nakon otvaranja granica 1960-ih i u inozemstvo. Jedan emigracijski smjer vodio je prema zapadnoeuropskim zemljama, a drugi je bio usmjeren prema velikim gradovima u Hrvatskoj. Od sredine 1970-ih do početka 1990-ih, Lika je jedina regija u Hrvatskoj u kojoj su sve tadašnje općine bile u kategoriji gospodarski nedovoljno razvijenih krajeva. Sve ličke općine 1980-ih bilježe prirodno smanjenje stanovništva. Smanjenje koje se uz ratne i posljeratne događaje samo ubrzalo. 

Radnički pokret u Lici? 

Radnički pokret u Lici tako nikada nije zaživio kako je u drugim krajevima, jer su i aktivisti iseljavali iz Like. Primjerice Miloš Krpan, jedan od najistaknutijih ličkih ljevičara i boraca za radnička prava. Rođen je 1862. godine u Lipama pokraj Gospića, a učiteljsku školu završio je u Petrinji 1883., nakon čega je do umirovljenja 1898. godine radio kao učitelj u Slavoniji, točnije u Duboviku kraj Podcrkavlja. Bio je jedan od pokretača i ključnih aktivista radničkog pokreta u Slavoniji, osobito na brodskom području. Zbog političke agitacije, organiziranja štrajkova i suprotstavljanja mađarizaciji često je bio progonjen i zatvaran. 

Između 1886. i 1895. putovao je u Palestinu, SAD, Kanadu, Njemačku, Francusku, Belgiju i Veliku Britaniju, stječući iskustva i povezujući se s europskim socijalistima. Nakon 1898. boravio je u Beču i Zürichu, gdje je radio kao novinar i nastavio svoj politički angažman. Godine 1903. sukobio se s vodstvom Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije zbog svog članka o odnosu socijalista prema nacionalnom pitanju te ju je napustio. Godine 1908. osnovao je skupinu Nezavisnih socijalista, ali nakon njezina raspada 1909. djelovao je samostalno, sklon anarhorevolucionarnim idejama. Pokušao je osnovati anarhokomunističku koloniju u Duboviku između 1909. i 1910. godine. 

Politički je bio aktivan i nakon Prvog svjetskog rata. Kao član Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunisti), 1920. postao je načelnik općine Podvinje te sudjelovao na listi KPJ na izborima za Ustavotvornu skupštinu. Godine 1923. kandidirao se na listi Nezavisne radničke partije Jugoslavije na izborima za Narodnu skupštinu. Krpan je bio i plodan publicist, surađujući s mnogim novinama i časopisima te je pisao i političko-satirične parabole, među kojima se ističu Umovanje starog griješnika Jude Iškariota (1918.) i Drevna priča (1924.). Njegovi izabrani spisi objavljeni su u Zagrebu 2010. godine. I na njegovoj biografiji se vidi da je većinu života, a posebno politički život proveo van Like.  

Skojevci iz Gospića 

Gospić je i 1930-ih godina bio snažno političko središte Ličkog kraja, gdje je utjecaj Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) među mladima bio izrazito jak. Među najistaknutijim članovima te generacije omladine bila je Stojanka Aralica, koja je 1937. iz Otočca došla u Gospić na školovanje u Učiteljsku školu. Tamo se priključila grupi napredne omladine koja je, pod utjecajem članova SKOJ-a, već tada počela aktivno politički djelovati. 

Ovi mladi nisu bili obični srednjoškolci. Isticali su se po svom znanju i kulturi, a mnogi od njih su kasnije zauzeli ključne uloge u Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB). Nije bilo slučajno da su se već u prvim danima okupacije 1941. godine pridružili partizanskom pokretu, jer su godine aktivizma i političkog obrazovanja među njima stvorile jasnu svijest o potrebi borbe protiv nepravde i fašizma. 

Jedan od najznačajnijih trenutaka političkog sazrijevanja gospićkih skojevaca dogodio se 1938. godine, kada su učenici, predvođeni mladima kao što su Branko Ognjenović, Niko Korać i Ilija Uzelac, odlučno ustali protiv pravoslavnog popa Bogdanovića. Na satu vjeronauka, ovaj nastavnik je koristio svoju poziciju kako bi ocrnjivao komuniste i njihove vođe, poput Jakova Blaževića, koristeći najpogrdnije izraze. Ogorčeni, učenici su se obratili članovima KPJ, izražavajući spremnost da pred sudom svjedoče o njegovom ponašanju. 

Suđenje popu Bogdanoviću postalo je politički događaj od velikog značaja za cijeli Gospić i okolna mjesta. Mlada generacija, koja je već osjećala utjecaj Partije, odlučila je svjedočiti protiv popa, unatoč snažnim pritiscima sa svih strana. Članovi tadašnjih režimskih organizacija poput JRZ-a i ljotićevaca, pa čak i katolički frankovci, nastojali su spriječiti učenike u njihovoj namjeri da iznesu istinu, prijeteći im izbacivanjem iz škole i zatvorom. Ipak, mladi skojevci nisu pokleknuli. Tokom trodnevnog suđenja, svi osim jednog učenika, koji je bio pod pritiskom, iznijeli su istinu o popovim klevetama. 

Sudnica Okružnog suda u Gospiću bila je prepuna, a suđenje je završeno velikom pobjedom za komuniste. Pop Bogdanović bio je osuđen zbog kleveta, što je za gospićke skojevce predstavljalo prvi veliki uspjeh i znak da režimske sile nisu nepobjedive. Ovaj događaj dodatno je učvrstio njihovu solidarnost i političku odlučnost. 

Nakon suđenja, politički aktivizam među srednjoškolcima u Gospiću intenzivirao se. U raznim školskim aktivnostima, seminarima i literarnim društvima, članovi SKOJ-a i njihovi simpatizeri dominirali su diskusijama i organizirali predavanja iz književnosti, umjetnosti i pedagogije, pridobivši poštovanje svojih vršnjaka i profesora. Političke rasprave nisu se vodile samo u školama – one su se proširile i na okolna sela poput Smiljana, Divosela i Vrepca, gdje su članovi omladinskih organizacija nastavili raditi na političkom osvješćivanju lokalnog stanovništva. 

U proljeće 1941. godine, kada su se pripreme za ustanak intenzivirale, mnogi od tih mladih, uključujući Stojanku Aralicu, napustili su školu i aktivno se pridružili partizanskim jedinicama. Sastanci su se održavali pod vodstvom ključnih članova KPJ, poput Jakova Blaževića i Mile Počuče, a mladi skojevci, od kojih su mnogi izgubili živote tokom rata, zauzeli su važno mjesto u narodnooslobodilačkom pokretu. 

Ovaj primjer iz Gospića pokazuje kako je politička ljevica u Lici, predvođena mladima, (i prije rata) igrala ključnu ulogu u otporu fašizmu. Od suđenja popu Bogdanoviću do sudjelovanja u ustanku, skojevci su kroz svoje akcije demonstrirali hrabrost i političku zrelost, što ih je učinilo ne samo svjedocima, već i aktivnim sudionicima promjene koja je slijedila. 

SRP u Lici 

Poslije domovinskog rata i demokratizacije političkog sustava, na hrvatskoj političkoj sceni nije postojala lijeva stranka koja bi zagovarala promjenu ekonomskog sustava. Zbog toga je 25. listopada 1997. godine osnovana Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP), s omladinskom organizacijom “Mladi socijalisti Hrvatske”. Prvi predsjednik te stranke bio je Stipe Šuvar, poznati političar, komunist, sociolog i sveučilišni profesor. 

U vrijeme SFRJ Šuvar je obavljao niz političkih i društvenih funkcija: od 1974. do 1982. bio je republički sekretar za prosvjetu i kulturu, a 1982. član Predsjedništva CK SKH. Godine 1986. prelazi na savezne funkcije u Predsjedništvu SFRJ i CK SKJ, gdje 1988.–1989. postaje predsjednik Predsjedništva CK SKJ, a 1990. potpredsjednik Predsjedništva SFRJ. Kao ministar proveo je temeljitu reformu školstva, dok je nakon raspada Jugoslavije ostao jedan od rijetkih dosljednih zagovornika socijalizma i radničkog samoupravljanja.  

Ta dosljednost se i isplatila: Na lokalnim izborima 2001. godine njegova stranka je u čak dvije ličke općine osvojila mjesto u vijeću: U Vrhovinama i Donjem Lapcu. Obadvije općine imaju većinski pravoslavno stanovništvo, a opće je poznato da diljem svijeta manjine čestu naginju politički lijevim opcijama. Srpska se zajednica u Hrvatskoj inače od kraja rata dosljedno drži antifašizma kao vrijednosti koja je u 40-im godinama prošlog stoljeća uopće omogućila opstanak te zajednice.  

Gdje je onda lička ljevica? 

Lička ljevica nije nestala samo zbog izbornog poraza ili ideološkog slabljenja, nego zbog dubokih demografskih i gospodarskih procesa koji traju već više od jednog stoljeća. Lika je ostala bez ljudi – bez radnika, bez omladine, bez kritične mase koja bi mogla nositi bilo kakav oblik lijevog političkog organiziranja. Oni koji su ideološki i politički bili skloni ljevici, od Krpana do gospićkih skojevaca, većinom su svoj društveni angažman ostvarivali izvan Like, a sličan obrazac nastavio se i kasnije, kada su generacije mladih odlazile u Zagreb, Rijeku ili inozemstvo. Da ne spominjemo Domovinski rat i njegove katastrofalne posljedice za lički kraj. 

U takvim okolnostima teško je govoriti o ozbiljnoj ljevici u Lici danas. Ako je uopće možemo pronaći, ona živi u manjim, izoliranim zajednicama poput Vrhovina i Donjeg Lapca, gdje se još uvijek njeguju antifašističke vrijednosti i gdje manjinske zajednice povremeno biraju lijeve opcije. No to su više povijesni i identitetski tragovi nego znak vitalne političke snage. 

Odgovor na pitanje “gdje je lička ljevica” zapravo je jednostavan: ona je odselila zajedno s ljudima, a ono malo što je ostalo – nestaje s nastavkom depopulacije. U Lici bez radništva nema ni radničkog pokreta, a bez društvene baze nema ni političke ljevice. 

Izvori: 

KRPAN, Miloš – Hrvatski biografski leksikon 

Lika u NOB 1941. Zbornik 1. Beograd 1963

Foto: Freepik AI, Pexels